Premda je važno porazgovarati sa vršnjacima ili roditeljima ukoliko vam treba pomoć, bitno je znati ko vam daje savjete. U cilju da prikupimo djelotvorne savjete, kao i odgovore na pitanja koja su aktuelna kod mladih, konsultovali smo se sa Denisom Čordalijom, školskim pedagog-psihologom na International Baccalaureate programima u Drugoj gimnaziji. Nakon diplomiranja na odsjeku pedagogija-psihologija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, radila je kao psiholog u Centru za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama Lukavac, te kao pedagog-psiholog u Osnovnoj školi "Tušanj" u Tuzli. Od 2019. godine također radi kao profesorica Medicinske psihologije u Centru za obrazovanje odraslih "Nova Zanimanja" u Sarajevu. Pedagogica Denisa nam je odgovorila na aktuelna pitanja vezana za mentalno zdravlje kod mladih.
Kako se nositi sa stresom uzrokovanim širokim obimom školskih obaveza? Da li takav stres ima dugotrajan utjecaj na mentalno i fizičko zdravlje učenika?
Stres vezan za obaveze, nebitno da li su one školske, vanškolske ili u odraslom dobu radne, nemoguće je izbjeći, ali se možemo boriti tako što ćemo ih organizovati prema prioritetima i prema vremenu koje svako od nas ima na raspolaganju.
Prilikom kreiranja planova dobro je koristiti dnevne, sedmične i mjesečne planere koje možemo nabaviti u knjižarama ili biti kreativni pa napraviti neki svoj planer. Također imamo opcije raznih aplikacija na kompjuterima ili mobilne aplikacije na telefonima. Planeri bi trebali stojati na vidnom mjestu i biti dostupni kako bi se redovno mogle pratiti obaveze. Obično se nalaze na radnom stolu ili iznad radnog stola, ukoliko se odlučimo na kupovnu opciju ili lično kreiranu verziju. Dobro je koristiti i jarke boje prema vlastitom izboru kako bi nam one najvažnije obaveze privlačile pažnju. Zadaci/obaveze koje sebi postavljamo mogu biti poput malih ciljeva koje trebamo ostvariti. Svako put kad ostvarimo neki od zadanih ciljeva, momenat kada ih sklonimo sa liste može imati pozitivan efekat da smo nešto ostvarili, naše raspoloženje se time popravlja a dobijemo i dodatnu motivaciju i samopouzdanje da nastavimo dalje ostvarivati svoje male dnevne ciljeve.
Osim rasporeda, važno je obratiti pažnju na bioritam (bioritam je usko povezan s našim biološkim satom; biološki sat je mjesto gdje tijelo pokreće određeni vremenski okvir zbog promjena intenziteta svjetlosti, što je povezano s promjenom doba dana) odnosno imati uspostavljen zdrav i nužno potreban san i redovno vrijeme ishrane (doručak, ručak i večera sa manjim međuobrocima) koja sadrži sve potrebne nutrijente, posebno kada se radi o adolescentima koji su u periodu razvoja. Ishrana i san utiču na nivo energije i koncentracije koji su potrebni i za intelektualni rad.
Vrlo je važno pri kreiranju dnevnih, sedmičnih i mjesečnih planova, planirati i slobodno vrijeme: vrijeme za odmor, vrijeme za hobije i druženje sa porodicom i prijateljima. Pri planiranju vremena za učenje treba obratiti pažnju da se uračuna vrijeme za pauze između zadataka ili dijelova zadataka tako da npr. Nakon 30 minuta efikasnog učenja se napravi pauza od barem 10 minuta odmora za aktivnost koja nas opušta poput slušanja muzike ili kratkih tjelovježbi za istezanje.
Ono što je bitno je da se držimo vlastitog rasporeda i tada možemo imati vremena za sve obaveze, ali i za slobodno vrijeme.
Kako izbjegavati brige o tjelesnom imidžu, te uspostaviti zdrav odnos sa hranom i pozitivnu sliku o sopstvenom tijelu? Koji biste savjet podijelili učenicima koji trpe ozbiljna oboljenja, poput anoreksije i bulimije?
Slika o tijelu odnosi se na način na koji vidimo svoje tijelo u ogledalu i na slikama, te osjećaje koje u nama ta slika izaziva. Dovoljno je i samo razmišljati o vlastitome tijelu da bismo u tom momentu osjećali ugodno ili neugodno, u zavisnosti šta u nama ta slika našeg tijela izaziva. Te su misli i osjećaji promjenjivi i subjektivni, odnosno moguće je da druge osobe naše tijelo doživljavaju na sasvim drugi način. Slika o tijelu ima dvije glavne komponente: percepciju i viđenje tjelesnog izgleda. Na sliku o tijelu utiču različiti historijski, kulturalni, socijalni, individualni i biološki faktori koji su tokom različitih vremenskih razdoblja imali drugačiji uticaj.
Na primjer, kulturalni ideal u nekim društvima prenosi poruku da bi žene trebale imati mršavo tijelo, pa tako one žene koje se ne uklapaju u takav ideal mogu reagirati na takvu poruku osuđujući se da su debele. Očekivanja također mogu uticati na procjenu tjelesne težine, pa tako osoba koja misli da unosi puno kalorija može precjenjivati vlastitu tjelesnu težinu. Sa slikom o tijelu povezano je i to kako se pojedinac osjeća u svome tijelu: ako se osoba osjeća dobro u svome tijelu, to je povezano s pozitivnijom slikom o njemu. S druge strane, osobe koje imaju poremećaje prehrane mogu imati značajno narušenu sliku o svome tijelu.
Svatko može imati pozitivnu ili negativnu sliku o svome tijelu. No, kod nekih ljudi ta slika može biti toliko narušena da postaje dijelom psihičkog poremećaja. Najčešće se to javlja kod poremećaja prehrane i somatoformnih poremećaja. Tjelesni dismorfni poremećaj (body dismorfia) uključuje preokupaciju zamišljenim nedostatkom u fizičkom izgledu koji je drugima neprimjetan ili slabo primjetan. Preokupacije su najčešće fokusirane na lice ili glavu (npr. ožiljak na licu ili veliki nos), ali mogu uključivati bilo koji drugi dio tijela. S druge strane, osobe s poremećajima prehrane uglavnom su preokupirane težinom i oblikom tijela, pri čemu tjelesni nedostaci nisu nužno zamišljeni, ali su u pravilu pretjerani.
Kako poboljšati sliku o tijelu?
Pokušajte biti zahvalni na onome što vaše tijelo može učiniti radije nego biti kritični prema svojem tjelesnom izgledu. Postoje dva tipa slike o tijelu: funkcionalna i estetska. Kada se fokusiramo na estetsku, odnosno na vanjski izgled, puno smo skloniji biti nezadovoljni, jer su ideali koje si postavljamo najčešće prestrogi i neostvarivi. Kada gledamo na tijelo fokusirajući se na ono za što je sposobno i što njime možemo postići, gradimo zdraviju sliku o tijelu jer osjećamo zahvalnost za ono što možemo i potaknuti smo raditi na svom zdravlju, snazi i sposobnostima. Umjesto negativnih misli o tome da su nam, primjerice, noge „predebele“, usmjerimo se na to da nam omogućuju šetanje, trčanje, plivanje, plesanje (korisne su mindfulness vježbe koje potiču zahvalnost prema svom tijelu).
Radite na prihvaćanju i ljubavi prema svojem tijelu upravo takvim kakvo je. Umjesto fokusiranja na percipirane tjelesne nedostatke, prihvatite ih kao samo jedan dio cjeline vašeg vrijednog i jedinstvenog tijela. Niko od nas nije savršen i svako na sebi može pronaći neki dio tijela s kojim nije u potpunosti zadovoljan, ali to nas ne čini manje vrijednima.
Neka vaša definicija ljepote bude način na koji se psihički osjećate u vezi svog tjelesnog izgleda, a ne kulturno definirani standard ljepote poput mršavog tijela za žene ili mišićavog tijela za muškarce. Standardi ljepote mijenjaju se iz godine u godinu i zavise o trenutnim trendovima. Ono što ljude može činiti lijepima može biti njihov stav, samopouzdanje, pozitivne misli o njima samima te osjećaji sreće i radosti koji mogu biti vidljivi u njihovom vanjskom izgledu (primjerice osmijeh na licu).
Prestanite uspoređivati vlastiti tjelesni izgled s izgledom drugih ljudi. Pokušajte cijeniti različiti tjelesni izgled, uključujući različite tjelesne težine i oblike, boju kože, frizure, stilove odijevanja itd, čime možete naučiti cijeniti i vlastitu posebnost.
Napišite popis svojih pozitivnih osobina, razmislite o svim stvarima koje volite kod sebe. Jeste li pametni, ljubazni, kreativni, odani, duhoviti…? Što bi drugi rekli, koje su vaše pozitivne osobine? Uključite i svoje talente, vještine i postignuća te se također sjetite koje negativne osobine nemate.
Ostanite aktivni- Fokusirajte se na aktivnosti u kojima uživate i činite ih jer poboljšavaju vaše raspoloženje, a ne zbog toga što biste time mogli promijeniti kako izgledate. Vježbanju se trebate veseliti i nakon njega se osjećati bolje, a ne smatrati ga kaznom.
Okružite se ljudima koji vas podržavaju i žele vas vidjeti zdravima i sretnima. Izbjegavajte ljude u čijem se društvu osjećate loše u vezi sebe.
Ako vam se učestalo javljaju negativne misli o vlastitom tjelesnom izgledu koje teško prevladavate ili primijetite ponašanja poput prekomjernog jedenja, izgladnjivanja, prekomjernog provjeravanja u ogledalu ili prekomjernog vaganja, uvijek možete potražiti profesionalnu pomoć (škole imaju stručne službe poput pedagoga, pedagog-psihologa, psihologa, svaki dom zdravlja ima Centar za mentalno zdravlje, ali pomoć možete potražiti i kod psihoterapeuta). Savjeti i podrška stručnjaka mogu vam pomoći da razvijete zdraviji stav prema vlastitome tijelu i učinkovite strategije za suočavanje s teškoćama.
Srednja škola je razdoblje u životu kada mladi otkrivaju sopstveni identitet i uspostavljaju samostalnost. Na koji način se može razviti i očuvati samopoštovanje, te samopouzdanje, uprkos nedaćama i izazovima sa kojima se učenici svakodnevno suočavaju u toku školskog života?
Samopouzdanje i samopoštovanje su dvije osobine koje je najprije veoma teško razviti a zatim i održati, jer su stalno na ispitu. Na stvaranje sopstvenog identiteta uticaj ima više faktora, pa tako i na samopouzdanje i na samopoštovanje. Jedan od najvažnijih faktora je naše primarno okruženje, porodica, roditelji. Roditelji nas uče o svijetu, postavljajući nam pravila, dajući nam savjete, uspostavljajući odgojne metode, ali isto tako su i sami primjer ili ideal zdravog odnosa prema sebi i okolini. Podrška od strane roditelja već od ranog djetinjstva i povjerenje u sposobnosti djeteta su među prvim, ali nekad i najvažnijim faktorima pri razvijanju samopouzdanja i samopoštovanja. Vrlo je važno da roditelji nauče djete da bude asertivno kroz vlastite primjere, da potiču i ohrabruju dijete da propituje svijet oko sebe, da analizira i da potiču samostalnost kod djeteta. Nakon djetinjstva iste kognitivne šeme će se nastaviti i nadograđivati pod uticajem socijalne sredine i situacija u kojoj se mlada osoba nađe. Svako razvojno doba nosi svoje izazove i na neki način postaju ispit izdržljivosti, snalažljivosti, autonomije, vlastitih intelektualnih i emotivnih snaga. Svaka pređena prepreka i ostvareni cilj su način da se samopouzdanje učvrsti i potvrdi. Samopoštovanje se razvija kroz vlastiti set vrijednosti i zdravog odnosa prema sebi. Ne dozvoljavati da drugi za nas donose odluke, da nas iskorištavaju, da nama manipulišu ili vrše bilo koju vrstu nasilja a to se najbolje postiže kroz asertivnu komunikaciju. Pojam asertivnost potiče od engleske reči assertive, što znači uporan, samouvjeren, samosvjestan, samopouzdan. U našem jeziku najadekvatniji prevod ovog pojma bi bio samouvjerenost, samopouzdanost. Lange i Jakubowski definišu asertivnost kao: “Izražavanje misli, osećanja i uverenja na direktan, iskren (pošten) i socijalno adekvatan način uz uvažavanje drugih“.
U potrazi za društvenom zajednicom mnogi upadaju u opasna ili toksična okruženja, koja naposlijetku čine više štete nego koristi. Kako mladi koji lako upadaju u takvo društvo mogu prepoznati neprimjereno ponašanje i izbjeći budući kontakt sa ljudima koji im izazivaju nelagodu?
Postoje faktori koji doprinose priključivanju individue takvim nezdravim socijalnim grupama. Potreba za pripadanjem je treća grupa potreba prema Abrahamu Maslowu, odmah nakon fizioloških potreba i potreba za sigurnošću. U prevelikoj želji za pripadanjem pojedinci se mogu pridružiti nezdravoj sredini samo da bi zadovoljili potrebu da budu dio bilo koje skupine. Tome još doprinose i pojedine osobine ličnosti, kao i nedostatak samopouzdanja, samopoštovanja i asertivnosti, kao i životne situacije u kojima se pojedinac nalazi (socio-ekonomski status porodice, nezdravi porodični odnosi i sl.). Takve ličnosti često postaju ili žrtve nasilja, odnosno, ovako kako ste se vi izrazili, upadaju u opasna ili toksična okruženja (grupe sklone nasilju ili kršenju zakona, konzumiranju opojnih supstanci,...). Najvažnije je u početku identifikovati takvo ponašanje drugih kao nezdravo ili društveno neprihvatljivo, (samo)destruktivno i slično a onda potražiti osobe s kojima djelimo slične vrijednosti, interesovanja, ciljeve ili stavove.
Društveni mediji ostvarili su zapažen utjecaj na mentalno zdravlje mladih i odraslih, a naročito učenika osnovnih i srednjih škola. Na koji način tačno upotreba ovih platformi remeti zdrav način života i pozitivnu sliku o sebi? Kako se mogu umanjiti negativni učinci društvenih medija u srednjoškolskom uzrastu?
Nije tajna da su platforme društvenih medija namjerno osmišljene kako bi zadržale pažnju korisnika što je duže moguće koristeći čovjekovu psihu, ranjivost, potrebu za dobivanjem potvrde od okoline kao i strah od odbijanja. Prekomjerno “scrollanje” po društvenim mrežama može dovesti do razvijanja osjećaja ovisnosti, osjećaja da nismo dovoljno dobri te manjeg zadovoljstva vlastitim životom. Neka istraživanja dovela su u vezu prekomjerno “scrollanje” po društvenim mrežama sa simptomima poremećaja hiperaktivnosti i manjka pažnje, depresije, ankcioznosti i poremećaja sna.
Stručnjaci su izrazili zabrinutost da djeca i mladi danas provode previše vremena koristeći telefone i propuštaju druga važna društvena iskustva, te ne razvijaju socijalne vještine.
Osjećaji potaknuti 'lajkom' mogu privremeno ublažiti osjećaj usamljenosti, ali ne mogu u potpunosti zamijeniti druženje. Značajni odnosi koje gradimo licem u lice, kroz verbalnu i neverbalnu komunikaciju, dubok su i trajan izvor zadovoljstva i sreće.
Situacija može postati problematična ako online komunikacija preuzme primat ili u slučaju kada se na društvenim mrežama pretjeruje s pasivnim pregledavanjem sadržaja. Lajk ili emotikon ne mogu biti zamjena za kvalitetnu komunikaciju , a mnogim se mladima može činiti i da su lajkovi javni sustav rangiranja zbog kojega se neki tinejdžeri mogu osjećati osuđivano ili isključeno.
Izgradnja zdravih navika u korištenju društvenih medija ključna je za izbjegavanje potencijalnih rizika za mentalno zdravlje. Korištenje bi trebalo biti umjereno i uravnoteženo s druženjem uživo sa porodicom i prijateljima.
U vremenu kada smo svi izloženi nevjerovatnoj količini informacija i različitih sadržaja na društvenim mrežama, više nego ikada, važno je s djecom i mladima raditi na razvoju kritičkog mišljenja. Važno je da djeca i mladi znaju da sve što vide nije stvarnost, niti je nužno tačno ili vrijedno njihove pažnje.
Kako izbjeći osjećaj usamljenosti, odnosno izolacije od ostatka svijeta?
Sklapanje prijateljstava i pridruživanje socijalnim grupama je postalo za neke pojedince dosta teže, mnogi utjehu traže kroz društvene mreže i međuljudski odnosi su postali dosta površni i kratkotrajni. Obično tražimo prijatelje kroz slična interesovanja, ali to je lakše reći nego ostvariti. Nekoliko prijedloga:
Ukoliko ne postoje druge barijere, pokušati se baviti sportskim aktivnostima, barem rekreativno;
Priključiti se udruženjima koje djele vaša interesovanja: ljubitelji čitanja knjiga, ručni radovi, planirarenje, humanitarna udruženja, udruženja mladih;
Pohađanje raznih kurseva: učenje stranih jezika ili rada na računaru, sviranje muzičkih instrumenata.
Mnogi učenici preživljavaju ozbiljne probleme kod kuće koje ne otkrivaju ni najbližima. Na koji način se nositi sa takvim oblikom zlostavljanja, te kako se obratiti drugima za pomoć u vezi istog?
Teško je skupiti hrabrosti i razgovarati o onome što nam stvara neugodna osjećanja. U ohrabrivanju da se potraži pomoć veliki značaj mogu imati prijatelji, ali i prepoznavanje simptoma od strane profesora ili stručne službe škole. Važno je educirati mlade ljude o važnosti brige o mentalnom zdravlju, kao i uputiti ih gdje mogu pronaći adekvatnu pomoć u svojoj blizini.
Još jedan važan oblik zlostavljanja jeste seksualno zlostavljanje. U današnjem dobu sekstinga i nepovjerljivih „online“ romantičnih veza, kako učenici mogu prepoznati zlostavljače i zaštititi se od neugodnih i traumatičnih situacija koje prouzrokuju takve veze?
Sexting je termin koji se odnosi na slanje poruka seksualnog sadržaja putem mobilnog telefona ili društvenih medija. Uz pisane poruke uključuje i razmjenu fotografija i videosadržaja, a dodatno je dobio na popularnosti u proteklom razdoblju (prisilne) socijalne odvojenosti i manjka fizičkog kontakta.
Ovaj brzorastući trend pretežito je raširen među mladima te ih se većina u njega po prvi put upušta dok su još maloljetni.
Takav se sadržaj među mladima može proširiti veoma brzo te osoba može postati meta tračeva, ružnih komentara i zlostavljanja koji mogu imati negativne posljedice a osoba može postati i predmetom ucjene ako primatelj njenih poruka odluči da zloupotrijebi takav povjereni sadržaj.
U posljednje je vrijeme ozbiljan problem je javno objavljivanje privatnih eksplicitnih fotografija, videa ili drugih sadržaja (najčešće putem različitih stranica i društvenih mreža) bez pristanka osobe koja je sadržaj poslala u povjerenju. Ovakvo je ponašanje učestalo nakon prekida veze, kada povrijeđenost može dovesti do impulzivnih reakcija, bez da osoba vodi računa o posljedicama svog ponašanja. To može da ostavi ozbiljne psihičke posljedice po žrtvu, koja se nakon objave fotografija bori s anksioznošću, depresijom, nedostatkom povjerenja, poljuljanim samopoštovanjem i samopouzdanjem, pa čak i posttraumatskim stresnim sindromom.
Ono što je važno imati na umu jest da u bilo kojem trenutku imamo pravo reći ne i postaviti granice. Bilo kakav osjećaj prisile i manjak razumijevanja znaci su za uzbunu i pokazatelj da bismo možda trebali preispitati u kakvom smo se odnosu našli.
Comments